Crvena britanska vjeverica

OGLAS Izvor slike

The Crvena vjeverica (Sciurus vulgaris) vrsta je vjeverica. Crvene vjeverice svejedi su glodavci koji obitavaju na drveću i koji se često nalaze u cijeloj Euroaziji. Međutim, u Britaniji se broj drastično smanjio zbog uvođenja istočne Sive vjeverice iz Sjeverne Amerike. Crvene vjeverice imaju dužinu glave do tijela od 19 do 23 centimetra i rep od 15 do 20 centimetara.





Crvene vjeverice nisu spolno dimorfne jer su muške crvene vjeverice i ženske crvene vjeverice iste veličine. Crvena vjeverica nešto je manja od istočne sive vjeverice koja ima glavu do tijela duljinu od 25 do 30 centimetara i teži između 400 i 800 grama. Smatra se da dugački rep pomaže vjeverici da se uravnoteži i upravlja prilikom skakanja s drveta na drvo i trčanja duž grana te da životinju može ugrijati tijekom spavanja. Dlaka crvene vjeverice varira u boji ovisno o dobu godine i mjestu.

Postoji nekoliko različitih oblika boja dlake, od crne do crvene. Crveni kaputi su najčešći u Velikoj Britaniji. Donja strana vjeverice uvijek je bijelo-kremaste boje. Crvene vjeverice dvaput godišnje odbacuju kapute, prelazeći s tanjeg ljetnog na deblji, tamniji zimski kaput s osjetno većim čupercima između kolovoza i studenog. Svjetlija, crvenija ukupna boja kaputa, zajedno s većim čupercima, pomaže razlikovanju europske crvene vjeverice od istočne sive vjeverice ili američke crvene vjeverice.

Crvena vjeverica, kao i većina vjeverica, ima oštre, zakrivljene kandže kako bi se omogućilo penjanje po drveću, čak i kad su grane previsoke.



Parenje se može dogoditi krajem zime tijekom veljače i ožujka te ljeti između lipnja i srpnja. Moguće je do dva legla godišnje po ženki. Svako leglo obično sadrži troje ili četvero mladih, iako se može roditi čak šest. Gestacija je oko 38 do 39 dana. O mladima se brine sama majka, a oni su rođeni nemoćni, slijepi i gluhi i teže između 10 i 15 grama. Tijelo im je pokriveno dlakom u 21 danu, oči i uši otvaraju se nakon 3 do 4 tjedna, a svi zubi razvijaju se za 42 dana. Maloljetna crvena vjeverica može jesti krutinu oko 40 dana nakon rođenja i od tog trenutka može samostalno napustiti gnijezdo kako bi pronašla hranu, no ipak doji od majke dok se odvikavanje ne dogodi u roku od osam do deset tjedana.

Životni vijek crvene vjeverice u prosjeku je 3 godine, iako jedinke mogu doseći 7 godina i 10 godina u zatočeništvu.

Crvene vjeverice jedu uglavnom sjeme drveća, uredno skidajući četinje četke kako bi dospjele u sjeme. Jedu se i gljive, jaja ptica, bobičasto voće i mladi izdanci. Često se kora drveća uklanja kako bi se omogućio pristup soku. Veći dio svog aktivnog razdoblja provodi se tražeći hranu i hranu. Prekomjerna hrana stavlja se u predmemorije, zakopava ili u kutovima ili rupama na drveću i jede se kad je hrane malo.



Iako se crvene vjeverice sjećaju gdje su stvorile predmemorije, njihovo je prostorno pamćenje znatno manje precizno od sjedišta. Često će ih morati potražiti kad zatrebaju, a mnoge se predmemorije više nikad ne pronađu. Ne održavaju se teritoriji, a područja hranjenja pojedinaca znatno se preklapaju.

Crvena vjeverica zaštićena je u većini Europe, no u nekim je područjima obilna i lovi se zbog krzna. Crvena vjeverica drastično se smanjila u Ujedinjenom Kraljevstvu. Smatra se da je ostalo manje od 140 000 pojedinaca, od čega je oko 85% u Škotskoj. Ovo smanjenje populacije vjerojatno će biti posljedica uvođenja istočne sive vjeverice iz Sjeverne Amerike, kao i gubitka i fragmentacije njezina izvornog šumskog staništa.

Kako bi sačuvala preostali broj crvenih vjeverica, vlada Ujedinjenog Kraljevstva u siječnju 2006. najavila je program masovnog odstrela sivih vjeverica. To su pozdravile mnoge zaštitarske skupine. Velika Britanija uspostavila je lokalni program poznat kao Partnerstvo za biološku raznolikost sjeveroistočne Škotske, element nacionalnog akcijskog plana za biološku raznolikost. Ovim programom upravlja Društvo vjeverica Grampian, s ciljem zaštite crvene vjeverice.



Čini se da istočna populacija sive vjeverice može nadmetati crvenu vjevericu iz različitih razloga: istočna siva vjeverica može lako probaviti žire, dok crvena vjeverica ne može. Istočna siva vjeverica nosi bolest, parapoxvirus vjeverice, koja izgleda ne utječe na njihovo zdravlje, iako će ubiti većinu crvenih vjeverica.

Kad su crvene vjeverice pod pritiskom, one se neće razmnožavati tako često. Vrijedno je napomenuti da istočne sive vjeverice obično ne napadaju crvene vjeverice, a izravni nasilni sukob između ovih vrsta nije čimbenik smanjenja populacija crvenih vjeverica.